Staklo je moguće rezati ravno ili po nekoj krivoj
liniji, ali samo do radijusa reza koji pre svega zavisi
od debljine i vrste stakla. Kad kažemo rezanje,
zapravo govorimo o lomljenju kod kojeg ipak
postoji određeno ograničenje. Nakon što se na
površini stakla staklarskim alatom napravi plitko
površinsko “oštećenje”, kod opterećenja dolazi do
pucanja u željenom smeru, pa je tako ipak moguće
“izrezati” željeni oblik. Za razliku ud rezanja,
odnosno lomljenja stakla, brušenje podrazumeva
oblikovanje izravnim mehaničkim skidanjem dela
staklene površine. Savijanje uključuje termički
element obrade stakla. Na temperaturi iznad 600°C
staklo postaje dovoljno meko da ga možemo
savijati, te ono nakon hlađenja zadržava željeni
oblik. Kaljenje je proces termičke obrade stakla, sa
svrhom povećavanja njegove mehaničke čvrstoće i
sigurnosti ljudi u slučaju loma. Osim što je puno
čvršće, tj. ima veću otpornost na savijanje, u
slučaju pucanja se lomi u mnogo sitnih komadića,
veličine svega nekoliko milimetara, te tako nema
opasnosti od većih oštrih komada kao kod običnog
nekaljenog stakla. Koristi se u automobilskoj
industriji, ali jednako tako i u arhitekturi.