Starački domovi imaju jednokrevetne, dvokrevetne ili trokrevetne sobe. Primarna razlika je u cenama. Nekome je ona i presudna prilikom odlučivanja kakav tip sobe odabrati. Ali, šta još utiče na izbor?
Savremeni privatni
staracki domovi imaju strukturu koja je drugačija u odnosu na državne centre za smeštaj starih i zanemoćalih lica. Ovi centri su opremljeni s primarnim ciljem da se pruži zdravstvena zaštita. Socijalni aspekt je najviše uzet u obzir kada je boravak na otvorenom u pitanju, jer ovi gerontološki centri imaju velike uređene parkove. Unutrašnjost je sterilna. Atmosfera podseća na zdravstvenu ustanovu. To mnoge odbija. Niko ne želi da stanuje u bolnici. Privatni starački domovi su poput prostranih porodičnih kuća na par spratova. Neki su kao hoteli, sa više nivoa i soba i prostranim lobijima u kojima su klub garniture za sedenje i druženje tokom dana. Imaju sopstvene kuhinje i velike trpezarije. Sobe u privatnim ustanovama su jednokrevetne, dvokrevetne ili trokrevetne. Kada se neko raspituje sa dom, veoma je zainteresovan za cene u odnosu na strukturu sobe. Mahom svi koji biraju doma za oca ili majku, babu ili dedu, prvo traže da on ili ona budu u zasebnoj sobi. Ali, mnogi se pokolebaju kad shvate da je cena i do 50 posto veća u odnosu na smeštaj u dvokrevetnoj. Svakome kome je budžet bitna stavka u biranju, ovaj podatak je vrlo važan. Dešava se da porodica uvidi da joj je smeštaj u jednokrevetnoj sobi skup i tada krenu u istraživanje kako izgledaju dvokrevetne sobe, ko će sa kim da deli sobu i kako to funkcioniše. Pre svega, koje su prednosti i mane soba u kojima je više osoba u odnosu na to da je osoba sama.
Foto: Pixabay
Kada neko ide u dom jer ne može da vodi računa o sebi iz zdravstvenih razloga, onda je najvažnije da njemu ili njoj bude zdravstveno dobro i da bude bezbedan. Dom za stare pruža zaštitu 24 časa. Neko boluje od neuroloških bolesti i često gubi ravnotežu i pada. Neko ima hipertenziju i zbog toga može da mu pozli. Neko je dijabetičar i može da padne u komu. Opasnosti vrebaju stalno kada je osoba ostarela i narušenog zdravlja. Starački dom pruža mir i njoj i porodici koja ne mora da strpi kako je kada su oni odsutni. Ili, ako je osoba živela sama, onda je bilo još gore dok nije zbrinuta u domu za stare.
Dakle, najvažnije je da je osoba obezbeđena, da je neko stalno čuva. Domovi za stare pružaju mnogo više od toga. Stručne osobe, negovateljice, brinu o održavanju higijene. Paze na babe i dede dok se kupaju, da se ne okliznu i ne padnu. Presvlače im redovno posteljinu i menjaju pelene ako ih nose. Redovno i kupaju, umivaju i brinu o čistoći i higijeni. Medicinske sestre se staraju da svako uzima lekove na vreme. O terapiji brinu lekari, a kad je potrebno dolaze i specijalisti da urade kontrole. Niko nije usamljen jer uvek ima društva. Svaki starački dom, bilo da je u gradu ili u selu, ima dvorište, baštu ili svoj park. Ima sasvim dovoljno prostora napolju gde se može malo prošetati ili sedeti u prirodi. Zelenilo i mir je svuda okolo. Čak i starački domovi koji su u centru grada, obično su zavučeni u neku od sporednih mirnih ulica. A tek oni koji su na periferiji ili u nekom manjem mestu, to su oaze mira u prirodi. Svaki pokretni stanovnik doma ima gde da se prošeta, a na dvorištu uvek ima i baštenskih garnitura za sedenje. Društva i druženja ima. Nikad nije dosadno, a u vek postoji i vreme i mesto za odmor.
Jednokrevetna soba je uvek skuplja u staračkim domovima u odnosu na druge. To je zato što onaj ko u njoj stanuje ima potpuno svoju privatnost. Mana nekih jednokrevetnih soba u pojedinim domovima je što bi mogle da budu malo prostranije. Iako su to faktički spavaće sobe, ne kažemo da su skučene, ali da bi ponegde mogle da imaju koji kvadrat više, ta činjenica stoji. Naravno, nije svugde tako, već samo ponegde. Dvokrevetne i trokrevetne sobe, a retko i četvorokrevetne su naravno prostranije, a njihova mana je što cimeri nemaju potpuno svoju privatnost. To ne znači da oni nikad nisu sami u sobi, ali svakako ne mogu da biraju kada će da se osame, već kada se tako zadesi. Jednokrevetne sobe imaju prednost što daju totalni mir. Višekrevetne sobe nisu neka bučna mesta, jer pravila nalažu da ako se neko odmara, drugi treba da budu tihi i da mu ne smetaju.
Međutim, nisu svi aduti na strani jednokrevetne sobe. Prvi koji nije, a već smo ga pomenuli je cena. Ako je dom za stare dobar i ako po svih kriterijumima odgovara, onda kompromis da se umesto skuplje jednokrevetne uzme dvokrevetna soba ne bi trebalo da predstavlja problem. Bolje priuštiti i smeštaj u većoj sobi koja se s nekim deli nego tražiti neki drugi jeftiniji starački dom, koji možda nije tako dobar ili je suviše daleko.
Ali da se vratimo na prednosti višekrevetnih soba. Starije osobe vole društvo. Ono im pruža utehu ako su tužne ili uznemirene. Mnogima prija osećaj da nikad nisu same, pa čak i dok spavaju i odmaraju se. Cimeri se biraju prema godištu, sličnim afinitetima i zdravstvenom stanju. Soba se može i promeniti ako treba i ako ima mesta u drugoj. Nekad su višekrevetne sobe polu prazne, dok se kapacitet doma za stare popunjava. Pored osećaja sigurnosti kad osoba nikad nije sama, važno je i da nekim starijim ljudima koji pate od demencije, što je slučaj sa većinom stanovnika starački domova, opada nivo anksioznosti kad je neko sa njima i kad nisu same. U sobama je tiho, tako da čak i kad ima sve ili tri osobe, može se lepo odmarati i spavati. Za druženje i priču glavni su centralni delovi, a to su trpezarije, lobiji i dnevni boravci, park i bašta. Druženje traje i uz zajednička obroke u trpezarijama. Pije se kafa ili čaj na terasama ili u baštama. Gledaju se zanimljive emisije na televiziji. Ko voli da čita, može da sedne u dnevnu sobu, na svoj krevet ili u dvorište na klupu.
Pročitajte još:
Starački domovi - o čemu treba voditi računa prilikom izbora
M. K.