Implantologija je grana stomatologije koja se bavi ugradnjom zubnih implanata. Uobičajen naziv za stomatologa ili oralnog
hirurga, koji se bavi zubnim implantima je implantolog. Zubni implant je strano telo koje se ugrađuje u vilicu i nakon
određenog vremena stvara čvrstu vezu sa kosti. Na implant se zatim postavlja krunica ili može da služi kao nosač mosta ili
pak kao sidrište proteze. Ove protetske nadoknade izrađuje zubni tehničar. Zubni implant pruža nekoliko prednosti u
odnosu na druge mogućnosti zamene zuba. Osim što izgledaju i funkcionišu poput prirodnog zuba, implanti zamjenjuju
zube bez žrtvovanja susednih zuba. Naime, u slučaju zamene jednog zuba mostom, potrebno je izbrusiti susedne zube.
Implant će pomoći u očuvanju alveolarnog grebena. Pošto je implant usađen u kost, on stimuliše okolnu kost i u tom
slučaju ne dolazi do resorpcije kosti, koja se javlja nakon vađenja zuba. Moderni zubni implanti se prave od čistog
titanijuma za razliku od ortopedije gde se koriste legure titanijuma. Poznato je da se titanijum ponaša neutralno i da ne
uzrokuje nikakve alergijske reakcije (biokompatibilan materijal). Titanijum gradi sa kiseonikom zaštitni sloj i zato ga
organizam dobro prihvata. To se naziva osteointegracija. Prednosti zamene jednog zuba implantom su ti što se zubi oko
njega ne moraju brusiti, kao što je slučaj kod mosta. Zubno meso (periodoncijum) se nalazi u dobrom odnosu sa krunicom
i vratom zuba pri čemu se stvaraju optimalni uslovi za održivost implantom. Zamena jednog zuba zubnim implantom je
uvedena u klasifikaciju po Brinkmanu (Brinkmann) još 1973 god pod klasu I. Zatim je ta klasa prepravljena na konferenciji
za implantologe 2002. Tada su uvedena i sledeća pravila: u gornjoj vilici se do četiri nedostajuća sekutića mogu zameniti
sa četiri implanta. U donjoj vilici se pri četiri nedostajuća sekutića mogu ugraditi samo dva implanta. Za premolare ili
molare se preporučuje zamena jednog zuba jednim implantom.