Sudski tumač za italijanski jezik
Posao sudskog tumača za italijanski jezik je prevođenje dokumenata i tekstova čiji prevodi treba da imaju pečat, tj. overu i koje u tom obliku treba prezentovati nekoj instituciji ili organizaciji. Pečat sudskog tumača mnogo govori o prevodu. To je, na neki način, garancija da je prevod tačan, veran originalu i kvalitetan. Da se ne bi desilo da bilo ko prevodi važna dokumenta, tako da onaj ko ga je angažovao ni ne može da zna da li je prevod dobar ili ne jer ne zna jezik, smišljena je institucija sudskog tumača, koji svojim pečatom garantuje sve, već navedeno. Jasno je zašto postoji potreba za sudskim tumačima i zašto je nužno njihovo postojanje. U suprotnom, ko bi mogao da garantuje da je nešto, što je izrečeno na nekom jeziku i napisano, isto tako verno predstavljeno i na jeziku na koji se prevodi.
Foto: MLbay, Pixabay
Prevodilac za italijanski jezik
Prevodioci za italijanski jezik su profesori jezika i književnosti, koji su se odlučili da svoju karijeru posvete prevođenju. Pored njih, poslom prevodilaca se bave i izvorni govornici, koji su se pre više godina doselili kod nas i savladali toliko dobro naš jezik, da sada koriste njegovo znanje, udruženo sa znanjem maternjeg, kao i svoje formalno obrazovanje iz neke oblasti i grade svoju karijeru kao prevodioci, specijalizovani za neku oblast. Na primer, ako je neki Italijan po obrazovanju advokat i živi u Srbiji dugo godina, a ne bavi se pravom, lako se može desiti da je karijeru napravio kao stručni prevodilac. Biti izvorni govornik veliki je dar i prednost. Reči, izrazi, gramatičke konstrukcije, rečenice – sve to dolazi prirodno. Međutim, prevodilac mora biti stručnjak za jezik. Mora odlično poznavati gramatiku i pravopis. Pošto, nikome ne treba nepismeno napisan i sročen prevod. Neki prevodioci se usmere ka nekoj oblasti. Većina radi sve vrste tekstova, s tim što se za stručne termine iz domena koji ne poznaju, oslanja na pomoć stručnjaka. Ima prevodilaca koji najviše uživaju u prevođenju književnih dela. To je posebna privilegija i svako ko može sebi da je priušti, zaista u njoj uživa. Prevođenje romana velika je odgovornost. Zato se za ove poslove angažuju najbolji od najboljih, često i sami profesori na fakultetu. Čuveni savremeni italijanski pisci odaberu sebi prevodioca koji je zadužen za sve njihove knjige, kao i one koje će doći u budućnosti. Poverenje se stvara uspešnom saradnjom, a godine iskustva dovode do toga da se ispisuju kvalitetno prevedene stranice. Književna dela su nešto, zaista posebno. Velika je odgovornost prevoditi nekog nagrađenog ili nagrađivanog autora. Koliko su se on ili ona trudili da se izraze na svom jeziku, italijanskom, toliko i književni prevodilac mora da uloži napora da u srpskom nađe adekvatne paralele. Ništa se ne ulepšava, sve je onako kako jeste, ton, jezik, atmosfera koja provejava kroz delo. Jezički registar treba da ostane isti. Stil takođe, iznad svega. Prevodiocima ipak, češće u ruke dolaze banalniji i dosadniji tekstovi. Dokumentacija, reklamni katalozi i brošure, veb-sajtovi, prezentacije, projekti, ugovori, nacrti ugovora, medicinska dokumentacija, svedočanstva, diplome, dokumenta. Što se tiče usmenog prevođenja, ono se uglavnom vezuje za poslovne susrete, ali može biti vezano i za velike, zvanične kulturne događaje i manifestacije. Više se traži konsekutivno prevođenje od simultanog, za koje su potrebni posebni uslovi i tehnička podrška. Kod konsekutivnog prevođenja na sastancima, skupovima u TV emisijama i slično, prevodilac dobija povremeno reč, kako bi preveo sve što je dotad rečeno. Ako niste znali, posao usmenog prevođenja je daleko stresniji od pisanog prevođenja. Mozak mora brzo da radi, nema mesta zbunjivanju, lutanju misli … Da bi se stekla rutina potrebno je iskustvo. Ako neko ima strah od javnog nastupa, to može biti prepreka za posao usmenog prevođenja, bez obzira na znanje i stručnost. Ovakve osobe ili treba da se prevaziđu i oslobode se ovog straha ili da se usmere isključivo na pisano prevođenje.

Foto: Nimrod Oren, Pixabay
Italijanski jezik
Italijanski jezik, jedan od najmelodičnijih i milozvučnijih jezika uopšte, spada u grupu romanskih jezika. Broji preko 60 miliona izvornih govornika, koji većinom žive u matičnoj zemlji – Italiji. Pored Italije, italijanski je službeni jezik u Evropskoj uniji, Vatikanu, San Marinu, Švajcarskoj, Malteškom viteškom redu, Sloveniji (u Istri) i Istarskoj županiji. Kao jezik manjina, italijanski je priznat u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Rumuniji. Neslužbeno regulatorno telo je Accademia della Crusca. Što se tiče Švajcarske, italijanski se govori u kantonima Tićino i Griđoni. U Istri postoji italijanska manjina, dok se u Vatikanu koristi kao službeni pored latinskom. Slovenački gradovi Kopar, Piran i Izola mesta su gde je italijanski takođe služben. Što se tiče standardnog italijanskog jezika, on je nastao od fjorentinskog narečja. Firenca je u srednjem veku bila centar kulture i obrazovanja. Iznedrila je Dantea, Petrarku i Bokača, pa je prirodno da takav centar bude kolevka standardnog jezika, koji se najviše razvijao pod uticajem dela ovih velikih književnika. Italija ima dvadeset provincija. Svaka od njih ima jezičke osobenosti i lokalne dijalekte. U školama se uči standardni italijanski jezik, koji je jezik medija, književnosti i kulture. Dijalekti strancima mogu biti nerazumljivi, ali zato im se Italijani obraćaju na standardnom jeziku. Što se tiče rasprostranjenosti, mimo Evrope, italijanski jezik koriste iseljenici, kojih ima u SAD i Australiji. U Africi je nekada bilo 3 italijanske kolonije: Somalija, Libija i Eritreja. U ovim država i dalje se koristi italijanski, ali u manjoj meri u odnosu na to koliko se, recimo, francuski koristi u nekim bivšim kolonijama, takođe u Africi. Do 1934. godine italijanski je bio službeni jezik i na Malti, a i dan danas se tu dosta izučava. U svetu postoji veliko interesovanje za učenje ovog jezika jer je dopadljiv i melodičan. Italija je prelepa zemlja, koja pored prirodnih lepota obiluje bogatim kulturno-istorijskim nasleđem. Mnogi turisti, koji su je posetili, očarani njenom lepotom, ljubaznošću i neposrednošću njenih stanovnika, žele da se ponovo vrate, da nauče jezik i da još bolje upoznaju razne krajeve i oblasti. Italijanski gradovi, kao što su Rim, Milano, Firenca, Venecija, zatim oblasti kao što su Alpi na severu ili Sicilija na jugu – na listi su želja svih onih koji vole i žele da putuju, a da tu još nisu bili.

Foto: WikiImages, Pixabay
Istorija italijanskog jezika
Za nastanak standardnog italijanskog jezika zaslužni su velikani iz prošlosti, koji su utrli put modernom jeziku koji se danas koristi. Važno je bilo da narod razume knjige i ono što je u njima napisano. Dante Aligijeri, koji je živeo u drugoj polovini 13. veka i u prvoj polovini 14. veka, napisao je mnoga čuvena dela, među kojima je najpoznatija „Božanstvena komedija“ sa svojim delovima: „Pakao“, „Čistilište“ i „Raj“. Pored njega u veliku trojku spada i Frančesko Petrarka, čuveni pesnik, tvorac „Kanconijera“. Đovani Bokačo, napisao je „Dekameron“. Ova 3 čuvena Fiorentinca zaslužna su za to što će upravo toskanski, fjorentinski jezik postati standard. Danas toskansko narečje ima svoje osobenosti, koje se razlikuju od standarda, ali su ipak ove razlike minimalne. Međutim, standardni jezik obogaćen je raznim drugim geografskim uticajima. Što se tiče savremenih dijalekata, oni imaju regionalni karakter. Najpoznatiji su: sicilijanski, kalabrijski, vencijanski, lugurijski, napoletanski, lombardijski… O istoriji italijanskog jezika treba razmišljati kao dugogodišnjoj transformaciji latinskog. Nekada se jezik naroda zvao „volgare“ dok je latinski bio jezik crkve i nauke. Međutim, potreba da umesto učenog jezika, koji su znali samo oni najobrazovaniji, na jeziku naroda izraze poruke u književnosti i filozofiji, dovela je do toga da je kulturni procvat uslovio i standardizaciju narodskog, italijanskog jezika. Veze sa latinskim su najjače, kada upoređujemo sa drugim romanskim jezicima, tako da se istorija jezika proučava tako što se posmatra kako su oblici reči transformisali. Neke reči su čisto narodskog porekla, a druge su došle iz latinskog. Jezik je živa tvorevina, koja se tokom vekova menjala i trpela uticaje kultura s kojima je dolazila u kontakt.

Foto: Sung Rae Kim, Pixabay
Gramatika italijanskog jezika
Gramatika italijanskog jezika nije komplikovana. Svi oni koji žele da nauče ovaj divan, melodičan jezik, pitaju se koliko vremena im je potrebno. Dobra vest je da italijanski jezik svoju melodičnost duguje pojednostavljenim oblicima iz latinskog, tako da nema lomljenja jezika. Šta više, bilo koja suglasnička grupa, koja bi imalo mogla da predstavlja problem, iz italijanskog je eliminisana, tako da je lak izgovor uvek bio prioritet. Težilo se ka tome da se, ne samo pojednostavi i olakša izgovor pojedinačnih reči, već i da se spojevi među rečima izgovaraju sa lakoćom i bez prepreka. Italijanski jezik ima dopije (duple suglasnike, udvojene iste suglesnike), koji su zamenili grupu suglasnika iz latinskog, čime je izgovor tečniji. Udvojeni suglasnici se izgovaraju duže, njihovo trajanje se naglašava. Oni se javljaju i tamo gde su prefiksi u vidu predloga stavljeni ispred glagola. Postoje određena pravila kada se u rečima oni pojavljuju. Lako ih je detektovati pažljivim slušanjem. Zahvaljujući ovoj pojavi izbegava se bilo kakvo lomljenje jezika. Grupe različitih suglasnika su nestale i tamo gde se one po prirodi ne izgovaraju teško. Jednostavno, narodni jezik, ili linva volgare, tj. italijanski koji je nastao od učenog latinskog, išao je ka tome da se izgovor maksimalno pojednostavi. Međutim, melodičnost jezika ne potiče samo od ovih udvojenih suglasnika, eliminisanih suglasničkih grupa ili izostavljanja i gubljenja nekih glasova, već i iz načina akcentovanja reči i rečenica. Ne samo reči, već i rečenice imaju svoju melodiju. Njeno savladavanje čini govornika ekspertom, tako da on ili ona lako mogu zavarati izvorne govornike, da im je italijanski maternji. Akcenat pojedinačnih reči, mahom je na pretposlednjem slogu. To su „parole piane“. Nešto manje ima reči koje se akcentuju na trećem slogu od pozadi. Ovakve reči zovu se „parole sdrucciole“. Takođe, postoje i one reči koje imaju akcenat na poslednjem slogu. Njih je najmanje i nastale su, ustvari, skraćivanjem izvorne reči, tako što joj se izgubio kraj. Njih je lako uočiti jer se akcenat na kraju reči obavezno piše. Svako ko je u nedoumici kako da neku reč akcentuje, pronaći će lako referencu u rečniku.
Što se pisanja tiče, koristi se latinica. Neka slova abecede pojavljuju se samo u rečima stranog porekla. Ima i grafema kojima se ne obeležavaju glasovi, već služe kao grafičko obeležje, to je na primer alovo „h“, koje se nikad ne izgovara i ne čita se kao naše h, već služi kao grafički znak pomoću kog se neke reči razlikuju u izgovoru. Pravila pisanja i čitanja su jednostavna. Ima ih nekoliko i kada ih savladamo, možemo već da počnemo da čitamo italijanski, čak i dok ne razumemo potpuno značenje rečenica ili teksta. Slova w, x, y, k, j - koriste se samo u rečima koje dolaze iz drugih jezika. Osim pozajmljenica, u italijanskom ih nema. Italijanski ima više vrste promenljivih reči. Imenice i pridevi imaju rod i broj. Ne menjaju se po padežima, tj. ne postoje različiti oblici za različite padeže. Izuzetak su lične zamenice koje imaju posebne oblike za dativ akuzativ. Za građenje množine imenica ili prideva koriste se jasna i jednostavna pravila. Izuzetaka je veoma malo, tako da se i ova lekcija iz gramatike lako savladava. Što se glagola tiče, razlikujemo sledeće načine: indikativ, kondicional i konjunktiv. Postoje bezlični glagolski oblici i oni koji se menjaju po licima. Ovi drugi imaju 3 lica i 2 broja. Što se tiče vremena, ih više. Dele se na prošla, sadašnje i buduća. Njihovo slaganje vrši se po unapred utvrđenim pravilima. Prednosti italijanskog jezika ogledaju se u tome da svako ko želi da ga nauči, ispred sebe ima set pravila, i malo odstupanja. Izgovor je lak, jer je sličan našem jeziku i našem poimanju jezika. „Piši kao što govoriš“ ispoštovano je potpuno, s tim što ne jednom glasu ne odgovara uvek jedan znak, već ih može biti više. Ali, uz poštovanje pravila, nema zabune. Za razliku od jezika, kao što je engleski ili čak francuski (isto romanski jezik kao i italijanski) u kojima ili nema pravila izgovora ili su ona mnogo komplikovanija nego u italijanskom, italijanski se lako čita i piše. Poznavanje i učenje izraza, koji su u duhu jezika i koji se ne prevode bukvalno, već imaju svoja značenja, vodi svakog stranca ka nivou odličnog poznavaoca jezika i eksperta u govoru i izražavanju. Lepota italijanskog jezika inspirisala je mnoge da ga studiraju i da se profesionalno posvete izučavanju, predavanju ili prevođenju. Prevodilaca za italijanski jezik ima dosta, s tim što nemaju svi zvanje ovlašćenog sudskog tumača. Kao i za druge jezike, pored fakultetske diplome, potrebno je dodatno školovanje i polaganje posebnih ispita, kako bi se došlo do zvanja sudski tumač za italijanski jezik. Završavanjem Filološkog fakulteta na katedri za italijanistiku, dobija se zvanje profesora italijanskog jezika i književnosti. Podjednaka pažnja posvećena je izučavanju jezika i bogate italijanske književnosti, stoga se i dobija ovo zvanje nakon diplomiranja.

Foto: Free-Photos, Pixabay
Pisano prevođenje sa italijanskog jezika
Za pisane prevode koriste se razna pomagala. Ako se prevodi neki šablonski tekst, kao što je dokument, tu treba biti pažljiv da se ne pogreši, a sve ostalo ide automatski. Međutim, ako se prevodi nešto stručno, često treba konsultovati kolege ili ponešto upitati nekog ko je stručan u datoj oblasti. Zato prevodioci treba da imaju široku mrežu poznanika i prijatelja, kojima mogu da se obrate u ovakvim situacija. Važno je naglasiti da posao prevodioca, bilo da je reč o pisanom ili usmenom prevođenju, podrazumeva diskreciju. Prevodioci dolaze u kontakt sa poverljivim dokumentima, čiji sadržaj ne otkrivaju nikome. Međutim, ono s čim se najviše susreću su razna lična dokumenta koja se prevode po šablonu i automatizmu. Sve je isto osim ličnih podataka. Ovakvi prevodi se veoma brzo rade. Rokovi izrade se uvek poštuju i unapred zadaju, kako bi prevodi uvek stigli na vreme. Ako postoji potreba za izradom prevoda brže nego što to jedan prevodilac za italijanski može da postigne, tada se posao može podeliti između kolega koji inače sarađuju.

Foto: Kookay, Pixabay
Usmeno prevođenje sa italijanskog jezika
Kako detaljnije opisati usmeno prevođenje? Već je napomenuto da se ovim polom ne može baviti svaki prevodilac. Osim savršenog znanja jezika, preduslov je samopouzdanje, dobra koncentracija, fokus i opuštenost pri javnom nastupu. Znanje je neophodno zato što nema mesta za dugo razmišljanje niti konsultovanje s rečnikom, internetom, kolegom. Ako je ono tu, sve ovo ostalo se vežba. Naime, manjak koncentracije, gubitak pažnje, mogu da budu ozbiljan izazov. Zato se za usmeno prevođenje treba dobro pripremiti, ča i vežbati dok se ne stekne dovoljno iskustva da i ovaj posao postane rutina. Svaki početak je težak, zato je dobro da prevodioci koji se bave usmenim prevođenjem prvo krenu negde gde se osećaju komfornije i gde nema mnogo publike. Ako je to poslovni sastanak, dobro je da rade za osobu koju su bar delimično upoznali i koja im prija. Ako nije tako, dodatna tenzija može samo da pogorša situaciju. Fokus i koncentracija se mogu poboljšati vežbama ili meditacijom. Misli i sluh su usredsređeni na ono o čemu se govori. To može biti dosadno, ali svakako prevodilac nije tu da bi se zabavio. Neophodno je samo da održi pažnju na visokom nivou. Međutim, usmeno prevođenje je dosta stresno, tako da naročito prevodioci koji su manje iskusni imaju nalet adrenalina, koji im ne da da odlutaju negde, već su maksimalno prisutni i fokusirani. Još jedan stepen više je simultano prevođenje koje se ređe traži od konsekutivnog. Za njega je potrebna posebna tehnička oprema, koja se sastoji od slušalica, mikrofona i uređaja pomoću kojih se uspostavlja veza. Prevodiocu treba obezbediti zaseban prostor u kome je tiho kako ne bi dolazilo do distrakcija. Sudski tumači za italijanski jezik po potrebi se bave i poslovima usmenog prevođenja.

Foto: EzPzPics, Pixabay
Popularnost italijanskog jezika
Iako nije na prvom mestu po broju učenika koji ga izučavaju u svetu, popularnost italijanskog jezika stalno raste. Za to je zaslužna kultura, umetnost, lepota jezika, bogata istorija i tradicija. Neko poželi da uči jezik samo zato što mu se dopada kako zvuči. Neko pak postane zaljubljenik nakon posete Italiji. Koji god da je motiv, činjenica je da je sve više mladih i starih koji uzimaju privatne časove ili upisuju kurseve. Takođe, sve je više mladih koji žele da im bavljenje italijanskim jezikom postane životni poziv, te se odlučuju da upišu Filološki fakultet i jednog dana postanu prevodioci za italijanski jezik.
Foto: David Mark, Pixabay